preskoči na sadržaj
Povijest

 

Razvoj školstva u Dubrovniku možemo pratiti od postanka Grada. Na prostoru Dubrovnika u antičko doba je postojalo naselje koje se počelo razvijati i proširivati kad su se uslijed navale Slavena i Avara doselili bjegunci iz Epidauruma. Sa sobom su donijeli kulturu i školstvo koje se u sljedećim stoljećima pomiješalo s kršćanstvom i ostalim utjecajima. Ostatci Rimljana su se asimilirali sa Slavenima i Grad je nastavio samostalan razvoj kroz stoljeća pod zaštitom različitih zemalja.

Benediktinci su imali važnu ulogu u poučavanju mladeži u samostanima, ne samo za svećenička nego i svjetovna znanja. Prvi samostan su podigli na Lokrumu 1023.g., a bilo ih je diljem Republike. Po svom uređenju te crkvene škole bile su slične ostalim u Europi, a imale su jako dobre, bogate knjižnice zahvaljujući dubrovačkim pomorcima koji su donosili knjige iz raznih dijelova svijeta.

Već krajem 13.st. veću važnost dobiva javna gradska škola, kao i u ostaloj Europi zbog razvoja i potreba građanstva.

Iz zapisa dubrovačke vlade se zna o učiteljima koji su dolazili u grad poučavati i pod kojim su uvjetima radili.

I u ovoj gradskoj školi kao i u ostalim europskim, nastavni jezik je bio latinski. Kako je zbog toga kod manje djece dolazilo često do nesporazuma, njih su poučavali domaći učitelji na materinskom jeziku.

 

U to vrijeme nije bilo određenog programa po kome se radilo, pa je svaki učitelj poučavao prema vlastitim mogućnostima. Prednost su imale GRAMATIKA (koja je tada značila čitanje, pisanje i računanje) i RETORIKA (koja se odnosila na sastavljanje pisma i govora) iz čega proizlazi naziv škole.

U 14.st. u Dubrovniku još nije postojala službena školska zgrada nego se nastava izvodila po privatnim stanovima. Učitelji su bili državni službenici koje je Dubrovačka vlada plaćala.

U prvoj polovici 15.st. za školu se odredila posebna zgrada, doneseni su novi školski propisi. Od polovine stoljeća škola se naziva gimnazijom, a nastava se počela održavati u Sponzi.

1435.g. Veliko vijeće je donijelo školski red za učitelje i učenike – svaki učitelj poučava ono u čemu je vještiji. Nastava je organizirana u dva odjela koja imaju svoj plan i program.

1.Humanistički – uči se gramatika, logika, filozofija i druge znanosti. Težilo se dobrom poznavanju latinskog jezika, čitanju pisaca, vježbanju u govorništvu i sastavljanju sastavaka.
2. odjel – učilo se trgovačko dopisivanje, račun i knjigovodstvo. 1442.g. prvi put se spominje naziv gimnazija za ovu školu.

Senat je 1557.g. donio školski zakon tj. reformu odgoja i obrazovanja. Školu su morali pohađati svi. Posebno se vodilo računa o nadarenim učenicima koji su dobijali stipendije za odlazak na studij u Italiju (dva mjesta za pučane i šest mjesta za plemiće . Oni su za uzvrat bili obvezni nakon studija doći na službu u Dubrovnik ili vratiti sav novac koji im je dubrovačka vlada dala. Briga se vodila i o lošijim učenicima, da im se osigura dostojan život. Vlada im je posuđivala novac i slala ih na istok da tamo njime trguju i osposobe se za trgovinu. Svaki brodovlasnik je bio dužan zaposliti jednog plemića ili pučanina kao pisara.

U to vrijeme u Dubrovniku učitelji su bili jako cijenjeni i poštovani od plemstva koje ih je često darivalo.

U rujnu 1658.g. gramatičko-retoričko učilište je prešlo pod upravu Isusovaca pod nazivom Collegium Ragusinum.

Strašni potres 1667.g. potpuno je razorio još nedovršeni kolegij pri čemu je stradao čitav jedan razred. Kroz sljedeće četiri godine škola nije radila. Ponovno je pokrenuta gradnja kolegija u nešto povoljnijim uvjetima jer su stradale okolne kuće pa je bilo više mjesta za kolegij.

Organizacija nastave u dubrovačkom kolegiju bila je kao i u drugim isusovačkim školama.

-VIŠI TEČAJ (filozofijske i teologijske znanosti)
-NIŽI TEČAJ (pet razreda)

1. gramatički razred (infima) – svrha ovog razreda je bila potpuno poznavanje početaka i oblika sintakse
2. gramatički razred (media) – svrha je bila poznavanje cijele gramatike a učilo se po II. Alvarovoj knjizi
3. gramatički razred (suprema) – svrha je bila potpuno poznavanje gramatike
4. razred humanitas – svrha je bila priprema za govorništvo (koristila su se filozofska djela, poznavanje jezika)
5. razred humanitas – spremalo se učenike općenito za govorništvo pomoću teorije, stila i realnog znanja

Razredi su trajali po dvije godine. Nastava se održavala 2.30 sati ujutro i 2 sata popodne.

Učitelji su se dijelili na:

1. profesore (redovnici, svećenici koji su poučavali retoriku i poetiku)
2. magistri (redovnici, nesvećenici koji su poučavali gramatiku i humanitet)

Poslije ukidanja isusovačkog reda upravu škole je preuzeo rektor koji je obavljao administrativne poslove. Nastava se dijelila na:

1. nižu – tri razreda (principia, gramatica, syntaxis)
2. višu – tri razreda (humanitati, retorika, filozofija)

U nižoj školi se uz latinsku i talijansku gramatiku učio vjeronauk, zemljopis i računovodstvo, a u trećem razredu grčki jezik. U razredima humanitati i retorike proširivali su se sadržaji obrađeni u nižoj školi. Filozofski tečaj je trajao dvije godine, a učila se matematika, fizika i filozofija.

1806.g. kolegij je došao u tešku situaciju nakon što su u Dubrovnik ušle francuske čete i zagospodarile Gradom. Nastava je na neko vrijeme prekinuta. 31. siječnja 1808.g. Marmont je ukinuo Dubrovačku Republiku i organizirao novu upravu. Umjesto kolegija osnovan je licej s konviktom za učenike s dubrovačkog i kotorskog područja. Za potrebe škole je određen prostor u samostanu sv. Katarine, gdje se uselila u lipnju 1808.g.

1810.g. poslan je iz Ljubljane novi školski pravilnik kojeg je izradio vrhovni školski nadzornik za Iliriju Rafael Zelli (dalje su ostala četiri odjela u kojima se učila francuska ili talijanska gramatika, latinska gramatika, povijest, zemljopis, retorika, logika, matematika i fizika). Završni ispit se sastojao od usmenog i pismenog dijela. Licejem je upravljao regenat. Broj učenika se kretao od 120-150. I dalje su se održavala natjecanja učenika na kraju godine.

Nakon oslobađanja od Francuza 1814.g. nije bilo nikakve promjene u ustroju školstva do 1817.g. kad je preuređeno cijelo školstvo u Dalmaciji. Dubrovački licej je pretvoren u gimnaziju i tako izjednačen sa drugim sličnim školama u Monarhiji. Ove škole su radile po "Gimnazijskom kodeksu".

Gimnazija se sastojala od pet ili šest razreda (prva tri razreda gramatike i druga dva humanitati). Tijek nauka je bio kao i prije, ali je način obrazovanja promijenjen. Latinski jezik se više nije učio odvojeno, mehanički, nego u usporedbi s ostalim jezicima, osvrćući se i na materinski jezik. Kod učenika je potican njihov vlastiti ukus pri obradi nekih klasičnih djela. Glavnu razliku između prijašnjeg i novog ustroja predstavljalo je uvođenje stručnih mjesto razrednih učitelja.

 

1848.g. započela je nova reforma kojom su dvogodišnji filozofski tečajevi pripojeni gimnaziji, pa je ona iz šestorazredne prerasla u osmorazrednu školu. Iz ovakve gimnazije mogao se upisati bilo koji fakultet. U Dubrovniku je 1849/50 biskupski dvogodišnji filozofski licej pripojen gimnaziji kao sedmi i osmi razred.

1850. uveden je prvi put ispit zrelosti – matura.

Novim nastavnim planom 1849. bilo je predviđeno učenje dva zemaljska jezika, a to je u Dalmaciji pored nastavnog talijanskog bio hrvatski jezik.

U vrijeme Bachovog apsolutizma tom je režimu potpuno odgovaralo da školu preuzmu isusovci, pa su 1853. oni počeli izvoditi nastavu.

 

Mnogi pristaše narodnog pokreta su se zalagale za uklanjanje isusovaca iz gimnazije. Konačno u ožujku 1868.g. je odlučeno da isusovci prestanu poučavati, a da nastavu preuzmu svjetovnjaci.

1869.g. donesena je odluka da se umjesto talijanskog uvede hrvatski kao nastavni jezik. Ova se odluka postupno provodila do 1875.g. kad se konačno nastava na hrvatskom odvijala u svim razredima. Do kraja stoljeća broj učenika u gimnaziji se povećavao. Glavni problem ove gimnazije je bio neodgovarajući školski prostor jer se nastava još uvijek održavala u skučenim i vlažnim prostorima samostana sv. Katarine. Izgradnja nove školske zgrade bila je neodgodiva. I tako je počela gradnja 1913. na Pločama.

1914./15. školske godine određeno je da gimnazija postupno počne prerastati u realnu gimnaziju.

Započeta školska zgrada završena je i otvorena 1927.g. i od tada do sada je gimnazija u toj zgradi.

Ponižavajuća reforma Stipe Šuvara 1979.g. trajala je 13 godina. 1992.g. Gimnazija Dubrovnik slijedeći staru tradiciju postaje opet samostalna s planom i programom općeg, jezičnog i prirodoslovno-matematičkog smjera.

1991./92. gimnazija se još jednom kroz svoju povijest našla u ratnom vihoru, te nije bilo moguće održavanje normalne nastave. Ipak je kroz skraćenu satnicu između pojedinih uzbuna uspjela zadržati svoj kontinuitet.

Danas gimnazija otvara svoju novu stranicu na koju ispisuje nešto posve različito od proteklog pedesetogodišnjeg razdoblja. Nastavlja put prema slobodnom razvoju slijedeći moderne, zapadnoeuropske škole, a ipak čuvajući svoju dugu stoljetnu tradiciju. Ova ustanova je u današnje vrijeme dosta zapažena u cijeloj Hrvatskoj i izvan naše zemlje zbog različitih projekata koji se u njoj ostvaruju i zavidnih rezultata koje postižu njeni učenici.

   




preskoči na navigaciju